Biti piscem podrazumijeva povremeni kontakt s publikom... pa se dogodiše i meni...
Ima nešto vremena, stigla je poruka otprilike sadržaja – živabila, gdjegodbila, da te nema, trebalo bi te izmisliti... potpis – X.... a koga ne bi zaintrigiralo, nego mene, ženu koja ide sama... 
– a koji si ti? 
Čovjek se predstaviše punim imenom, prezimenom i prebivalištem... ispalo je da je X gospodin koji već dvije godine  redovno čita moj blog, veli, moj mu blog dođe k'o neka livada za napasanje očiju i duše...

Zašto ovo nisam nikom spomenula, ne zna se, čak ni Lili ni Evi... valjda što sam imala turbo raspored, a u ono malo praznog hoda su misli moje bile žestoko zaokupljene  gospodinom Y, visokim muškarcem desnopropadajućeg hoda, nazovimo ga Medom, zbog velikog tijela i mekog karaktera... 
A onda je došlo i do plana, narečeni X će se javiti  kad dođe u moj grad, pa ćemo se i upoznati...  i biše tako... iznenadiše me, taman sam krenula kući...

I sad, susret s publikumom, k'o susret s publikumom, mi pisci znamo da je ta stvar nepredvidiva... evo sinoć su se u Ribooku susreli Dežulović i Lucić s Lili i Radovanom, baš moram pitati kako je to ispalo... moj susret bijaše ugodno neobavezno ćaskanje... X je nenametljiv gospodin srednjih godina, srednjeg rasta...  nogometaš... toplih očiju, ugodnog glasa... s vrećom od Plodina u ruci...

E sad, dal' su Lucić/Dežulović otišli praznih ruku, ne znam, ali ja sam bogami otišla s oko čet'ri boce domaćih alkoholnih pića i dvije litre maslinovog ulja, pravog domaćeg... e to je publikum! A ne Lili/Radovan... kladim se, tu me reži (vrat) da nisu Dežuloviću i Luciću ostavili ni žvaku.... i napominjem, nije to bio ulet publike piscu već susret... susret proizašao iz jednosmjernog slijevanja riječi što diraju dušu... od mene k čitaču... vratiše se bujica u obliku plemenitih tekućina... kao znaka zahvalnosti... zanimljiv obrat! Ovo će pisac zapamtiti i puno puta o raznijem zgodama spomenuti... 

– omajgad, to su bila vremena... kad sam pisala blog!