Uzmimo da mene boli, i nemoj se smijat', jezik u korijenu... i nije ovo neka lingvističko područje već jezik, komad mesa, u onoj zoni gdje se korjenuje u grlo, to me boli... ali me sramota pričati kako me boli ovo i ono... pa još jezik... to me podsjetilo ma moju sestru u mladim danima kad mi je došla u panici i rekla – vidi, imam neku fleku u dnu jezika, i isplazila jezik najjače što se može... fleka se nije osobito razaznavala... reko' – jel' te boli, peče? (jok, ništa)... – pa kako si onda uopće otkrila da imaš fleku? Kako? Plazila se sama sebi u ogledalu, eto kako...

To što me jezik boli možda znači da trebam malo šutjeti... ali mogu tipkati... to radim brzo... između dva gutljaja kave, naprimjer... gledam neki dan u doktora sestru kako nabada u kompjuter s jednim prstom... omajgad! Ta sestra pripada onom odumrlom vremenu, onom sporom, analognom... i premda načelno gajim simpatije prema tim usporiteljima, frikovima što žive u paralelnom svijetu i bojkotiraju svojom sporošću opći tehniloški ukorak u fuzent (futur) jer cilj je valjda da se svijet još više ubrza, po principu geometrijske progresije zacica u svoj spiralni razvoj, a mi negdje usput zaglavimo u nekom vremenskom zakutku ostarivši prebrzo, ovaj mi babac iđaše na živce... neka usporitelji usporavaju negdje drugdje, umindžustrininu...

Neki dan učimo dijete i ja njemački:

-         kako se zove sadašnje vrijeme?

-         ? (on blene)

-         preeee.... (pauza da se frajer ubaci, al' niš') ..... zent

-         kako se zove prošlo vrijeme? Peeer....

-         zent! (ovdje ide red smijeha, jer da kako je frajer domišljat i duhovit)

-         a buduće – fuuuu....

-         ZENT! (grleno)