Uzmimo da mene boli, i nemoj se smijat', jezik u korijenu... i nije ovo neka lingvističko područje već jezik, komad mesa, u onoj zoni gdje se korjenuje u grlo, to me boli... ali me sramota pričati kako me boli ovo i ono... pa još jezik... to me podsjetilo ma moju sestru u mladim danima kad mi je došla u panici i rekla – vidi, imam neku fleku u dnu jezika, i isplazila jezik najjače što se može... fleka se nije osobito razaznavala... reko' – jel' te boli, peče? (jok, ništa)... – pa kako si onda uopće otkrila da imaš fleku? Kako? Plazila se sama sebi u ogledalu, eto kako...

To što me jezik boli možda znači da trebam malo šutjeti... ali mogu tipkati... to radim brzo... između dva gutljaja kave, naprimjer... gledam neki dan u doktora sestru kako nabada u kompjuter s jednim prstom... omajgad! Ta sestra pripada onom odumrlom vremenu, onom sporom, analognom... i premda načelno gajim simpatije prema tim usporiteljima, frikovima što žive u paralelnom svijetu i bojkotiraju svojom sporošću opći tehniloški ukorak u fuzent (futur) jer cilj je valjda da se svijet još više ubrza, po principu geometrijske progresije zacica u svoj spiralni razvoj, a mi negdje usput zaglavimo u nekom vremenskom zakutku ostarivši prebrzo, ovaj mi babac iđaše na živce... neka usporitelji usporavaju negdje drugdje, umindžustrininu...

Neki dan učimo dijete i ja njemački:

-         kako se zove sadašnje vrijeme?

-         ? (on blene)

-         preeee.... (pauza da se frajer ubaci, al' niš') ..... zent

-         kako se zove prošlo vrijeme? Peeer....

-         zent! (ovdje ide red smijeha, jer da kako je frajer domišljat i duhovit)

-         a buduće – fuuuu....

-         ZENT! (grleno)

Uzmimo da sam ja k'o što sam prije bila (ne ono skroz prije u prošlom životu, nego prije dok sam šurovala s muzama i dnevno izbacivala slova k'o da mi je svako kap, a žeđ velika)... pa da sam ljuta, ustvari... ono stvarno dubinski ljuta... reć'emo, revoltirana... kao – pravedno bijesna... ali i tužna, kak' ne... ali nije to bilo da je u redu biti tužan, nego tuga je nešto čemu valja izbjeći... tuga jest zlo... protiv tuge se ima boriti, jelte... pa britkoga jezika... pa palim (gasim)... ono nešto u meni... nemir... pa se bliži vikend, eto petka, a subota, a nedjelja! Već sam u neprilici, kako preživjeti do ponedjeljka sa sobom, kako preživjeti sebe i lične demone... kako izdržati gust kiseo sobni zrak što razgrađuje supstancu, ljudsku... pa planovi – kuda pobjeći od sebe... s kim... imala sam prijatelja tad, koš i još, Joh i Kataloh, ne sjetim ih se više... tad sam uvela glazbu, kazalište, koncerte kao vikend rutinu...  i kino... sve, sve multimedije (osim knjige) jer knjiga ne neutralizira onaj kiseo gust kućni zrak što razjeda supstancu... tad sam imala pregled nad istinom... što je pravo a što krivo... uglavnom, svijet bijaše pretežno nakrivo nasađen, kol'ko se sjećam... a tako je lako pisati, kad znaš, sve ti je jasno i imaš stav... a sad, nema stava, nema ničeg...

Dal' se ja to mijenjam? Ili sam samo prezauzeta da bih se bavila temama,  pitanje je... il' sam ja to malo zamrla u svojoj mladoj četrdesetoj boktejebo... ili sam se samo kvalitetno smirila? U kojoj sam sada točci, dovraga!

Dal sam sada bajna vila, sasvim mila
Pisati zaboravila
Ili neka vražja sila
Snenog stila
Što se liječi kad prosuklja riječi..

Klendupina

Npr, riječ klendupina (iz Lilinog makarskog arsenala) toliko me oduševila da sam još prije mjesec, dva napisala početnu rečenicu za nikad nastavljeni tekst: «Klendupina je niškoristi. On je neodgojen deran. S rukama u džepovima šuta kamičke.« Kod kamičaka je stalo, izgleda da je tekst dorečen... a ustvari, trebalo je nadovezati s nekom živućom klendupinom... međutim meni nitko zanimljiv ne pada na pamet... do mog bošnjačkog rođaka Valtera, spržene kose... ovdje će moj stvaralački tijek zaskočiti još jedna legendarna riječ -  zacicana kosa (inspirativno jednokratno izgovorena kad je moja mater jednom sušila fenom viklere na glavi pa je njena prijateljica, rahmetli Finka rekla - nemoj ženo tako sušiti na blizu, zacicat ćeš kosu). Mi smo se djeca tome neizrecivo smijali....

Valter
Valter je na glavi imao slabije pošumljenu fleku s tamnijom kožom i sporadičnim dlakama, opekotinu iz dječjih dana...  uvijek mi je budilo maštu kako derištad zaradi takve rane na ključnim mjestima... u vrijeme dok se još po kućama puno manipuliralo vrelim vodama u raznim loncima i lončićima za ovo i ono... pa veš-lonac je pojam i iz mog djetinjstva, kak' ne... i rezak miris faksa (von helizima) što u parama zasićuje zrak...

Uglavnom Valter je nosio svoju oznaku s nimalo kompleksa, ustvari nikog nije bilo briga... dam ruku u vatru da ga nitko nije odveo doktoru a možda je i pokupio batine što se ugurao među kipuće vode gdje mu nije mjesto... takva je moja bošnjačka familija.

Idem šorom i šutam kamičke, alaaaj sam se uželio piiii... (va)

Šutao bi on kamičke dok hoda s rukama u džepovima da bošnjačka zemlja ima kamena... sigurna sam da tamo nikad nisam vidjela ni najmanjeg pišljivog kamička...ono što je i izgledalo kao kamen ili imalo malo tvrđu konzistenciju bio je odlomljen komad zemlje, do nulte točke osušen na srpanjskom suncu koji bi se kod prve kiše pretvorio u ljepljivo blato kojeg je obilovalo, naročito u zimsko doba kad ga se nisi mogao riješiti s obuće... otud u tom kraju običaj izuvanja kod ulaska u kuću...

-          Ajoooo, viđe mojije nogua! - (ovaj arhaični oblik nogua & rukua meni je bio tada neopisivo smiješen)... beskrajno blato kao generalna frustracija... kasnije su dobili asfalt pa je problem donekle umanjen, premda je kokošji drek ostao trajna opasnost za obuću, upravo kao pasja govnad ovdašnjih, europskih pješačkih zona najužeg centra.

Trivuna & Spasa
Valter je mene zvao Trivuna a moju sestru Spasa... to meni nije značilo ništa osim nejasne nelagode što mi se uopće obraća taj deran neugodnog izgleda, inače nezainteresiranog stava s rukama u džepovima ali moja bi se mati jako ljutila na njega, pošto su Trivuna (pretpostavljam Trifunija) i Spasa bile nadaleko poznate šizofreničarke iz susjednog sela, već nekoliko generacija pokojne.

Valtera nikad nisam osobito upoznala  na blizu... bio je on meni malo ljigav, onako imao je kenjkav glas a puno pričao... i lagao, pretjerano... i u svakog se zadirkivao... pa i kad je bio duhovit, kol'ko se sjećam, nisam se željela smijati njegovim šalama niti ih prostodušno prihvatiti nego s distancom... zato što je bio dosadan... a još više zbog zapuštenog izgleda... i zato što mi se obraćao s - Trišo... – Trišo, jel' pušiš? Uzmi cigaru.... ponuđeni Partner prihvatila bih bez rezerve u javnosti još od svoje petnaeste godine... moja je majka, rođena Bošnjakinja tvrde glave, meni dala specifičan divlji negrađanski odgoj, nestandardan i mimo kršćanskih običaja...

Ako nemaš kod kuće budale...
Kako je Valter odrastao, a rekla bih i odmah ostario, ona fleka na glavi s vremenom se stopila s i inače nikakvom kosom i nije puno odudarala... kasnije je bio proćelav i općenito tamne kože, obrađene atmosferilijama... i zubi su mu se prorijedili... njega se sjećam jedino kao odraslog dječaka, onako mršavog, s odjećom koja uvijek visi na njemu i kasnije kao mršavog starijeg čovjeka od 30... promakla mi je ona njegova mladenačka dob kad se tijelo uobliči u muškarca, valjda zato što je uvijek ostao jednako tinejdžerski mršav s istom visećom odjećom a na ispijenom licu brzo su se upisali znakovi starosti – bore, sijede čekinje i nikad servisirani zubi... i neka jalova tuga... iako, jedno ljeto, Valter se oženio... doveo ženu iz Doboja... što nije uopće blizu, da se razumijemo... gdje je on nju našao, enigma je, jer njegov radius obuhvaćao je nekoliko okolnih sela, kol'ko se dalo obići biciklom...

-          Gogo, posudi biciklo da odem u Blatovitu!  - (Blatovita je jedan zaselak od pe-šest kuća i par kokoši koje slobodno šeću i zaseravaju, gdje nitko nikad ne ide jer nema potrebu ići, ali klendupina Valter tamo je jednom navodno imao curu)...

Onog ljeta kad se Valter oženio, a njegova se mlada samozatajno držala svog dvorišća, radeći razne vanjske poslove ali znatiželjno svakotoliko pogledavajući u komšiluk, moji su bratići spjevali pjesmu, na što je baka jako negodovala:

–        ako nemaš kod kuće budale, dovedi je iz Doboja, brale!

Plavojka
Nikad nisam točno saznala, jer me nije bilo briga, dal' se ona zvala Slavojka ili Plavojka ali mi smo je zvali ovim drugim imenom... koje joj je fantastično pristajalo... a s obzirom na donekle pomaknut bošnjački polusvijet kojem pripada moja familija, ovakvo ime punopravno paralelno egzistira uz Valter, Goga, Trivuna, Spasa... Plavojka je bila neka vrsta ženske klendupine, priprosta, temeljita, velike guzice i bacala je noge u stranu dok hoda... puno pričala, neke suvišne stvari koje je bilo teško pratiti...  bila je ona godište moje sestre, na opće čuđenje... ne tako sretno porinuta, razlika je bila preočigledna, u korist moje sestre...  čini mi se da sam zadnji put kad sam tamo bila na jednom sprovodu vidjela Plavojkinu i Valterovu kćer, odraslu djevojku, tinejdžerski vižljastu i zgodnu i ni zere nalik roditeljima... u moju bošnjačku familiju još se odlazi jedino o sprovodima i to onim nezaobilaznim... rat je tamo ostavio neizbrisiv trag, ljudi su brzo ostarili, osiromašili i zavladala je neka opća depresija, tuga... bila sam tamo možda dva ili tri puta nakon rata... jednodnevni posjeti... jednom sam i svoju djecu povela, djeca se toga rado sjećaju... lijepo je tamo...

-          Plavojka prodaje kokice ispred kina u Banjaluci.

Obaviješteni smo ravnim glasom moje tetke te iste godine kad sam zadnji put bila, dam ruku u vatru da je glas pri kraju rečenice malo nesigurno podrugljivo zatitrao, pošto ni moja tetka više nije sigurna koji su poslovi danas sramota a koji nisu... iako njena se snaha, moga bratića žena, sa sigurnim odmakom od mogućnosti da joj se ikad itko podsmijava drži svog dvorišta, svinja, kokoši i vrta i odbija s prijezirom svaku vrstu drugog angažmana, uz obilato kukanje kako se teško živi.... s pažnjom prvi put se zagledam nad Plavojkom, (ili se zvala Slavojka), temeljita djevojka što je puno govorila punim ustima žvačući šljivu koju je netom ubrala i obrisala o majicu, Plavojkom akonemaškodkućebudale...  sjetim se prekoravajućeg pogleda moje više od dvajs' godina rahmetli bake dok smo se mi mladi (moji bratići i ja i Goga i moja sestra i još neka mladost) smijali na račun djevojke što znatiželjno pogledava iz svog dvorišća na grupicu koja se kliberi, viseći na kapiji Gogine avlije gdje s ponosom strši njezin Yugo 45, kupijotajoizNjemačke... itakodalje...

Ovaj naslov je provokativan... nakon što sam se suočila s problemom bijelog papira, nekako mi je lakše... pisati.... međutim, kalkuliram... možda i imam temu ali dodiruje granicu intimnog... nekako mi to teže pada sad nego prije kad sam sve svoje izložila na dlanu, 'koživkomrtav... nisam više u top formi za biti izložena očima javnosti, sudu nekih nepoznatih ljudi, neš' ti suda! Internetska raja... ovih dana pomislim, kojih to sto ljudi dnevno dođe na ovaj blog? Komentare ne ostavljaju, ne potpisuju se... a brojač 'ladno – stotka...

Ja samozatajna (nije skroz zajebancija) živim svoj real život pomalo izolirano, ne petljam se s puno ljudi... ne pijem kafu u komšiluku... bavim se sobom, svojom obitelji, svojim poslom... i potpuno sam nesvjesna dal' se drugi bave samnom... i nije me briga, sto ljudi ili troje ljudi... ili nitko... već odavno ne podilazim publici, komšiluku... tol'ko sam se naime, razbahatila, kao da sam nedodirljiva, bokte...

Rijetko o tome razmišljam al' svjesna sam činjenice da je naše društvo pretežno malograđanština, puno vlastitih ispraznosti... više to ne primjećujem jer ne gledam na tu stranu... međutim, ponekad me nešto zakači, osupne... iznenadi...

Evo nekidan, Verica (jedna koju poznajem) pitala je Lili – jel' istina da će Sonja (ja) dati Arona (moje starije dijete) Saši (bivši muž)...

Onda je Lili gledala tupo pa se smijala pa odmahivala glavom...
      -         O čemu ti pričaš, ženo?
      -         Ja čula. Ma zanemari, nemoj joj reći da sam to pitala!
      -         Kako da joj ne kažem, oprosti, reći ću joj. - (Lili je taj tip, vrlo netolarantna na glupost i ekstra stroga prema Verici).

Onda mi je Lili to ispričala... da se Verica ne sjeća točno od koga je to čula... ovo je vrhunski štos, ne može se Verica točno sjetiti, nije obratila pažnju baš, jel'te... onda sam ja gledala tupo u Lili pa se smijala... (presječe me u predjelu prsa, stomak – omajgad, pročulo se.... da zanemarujem djecu, evo već čet'ri godine i općenito sam nesposobna... ne mogu izać' na kraj, s dvoje nikako... ali jedno, to da... dakle, Saru, mlađu, zadržat ću, to je pošteno... jedno majci, jedno ocu... u duhu podjele imovine)... 

Uglavnom, ovo bijaše tako čudno da mi je teško usporediti s ičim... čak je Lili bilo neugodno od mene a meni od nje... nismo se gledale direktno u oči, nekako u stranu... nas dvije njegujemo manjeviše kvalitetne razgovore... pa i trač naš ima određen nivo i nikad nije u domeni iracionalnog, uvijek ćemo tvrditi da to i nije trač nego analiza, jel'te, ljudskih nesavršenosti...  a ovo te nekako degradira, naši su tračevi, tj. analize duboko utemeljeni... a ovo? Uprskane smo blatom polusvijeta,  društvenog taloga kojem pripada Verica... gdje je to normalno – dijete se daje... uzmeš dijete, digneš u naručje i daš, uručiš (ovdje me zasmije vlastita vizualizacija - moj Aron ima preko 60 kila, treba to uručiti, druškane)... evo, to je modus kako se riješi problem djeteta... dijete mijenja roditelja, lokaciju... to je normalno, jel... u Veričinim krugovima o tome se priča, to je tema... to se i radi valjda, djeca su dio kombinacije, igre danevelim... međutim, ono što me istinski iznenađuje jest - odakle ideja da se mene, osobu, rećemo, što ima jebeno upečatljiv stil, ponosnu, samostalnu, kakakternu ženu, nesklonu površnostima, i na kraju, ženu koja drži dobro tu svoju derištad, koja dobro to hendla, da budem brutalno otvorena,  puno kvalitetnije nego npr. Verica svoje jedno (također samohrana), ubaci u tu sapunastu šemu, boktejebo... očito ja sebe vidim na drugi način nego me vide drugi... a možda je i baš to razlog - nije logično da meni tako dobro ide... nije poželjno, nije normalno! Ali od svega, mene jedino čudi, na neki način vrijeđa, što su moj lik uzeli u tretman na nivou Glorije, Story, Elle je preintelektualan! Pa barem su me mogli u Elle, jebešmusve... pa valjda sam zaslužila barem Elle...

           Ispovijed: Nije mogla na kraj s dvoje djece pa je starije dala ocu

Mama će te uvijek voljeti, zapamti to sine! 
 
Ne okreći se sine!

Ovo otvara inspiraciju – kad bi mi se dalo, onako iz zajebancije, mogla bih plasirati najnovije vijesti, poslasticu za Veričine – Sonja će dati oboje djece Saši...  jer se udaje! (aaa! - žene s Veribrda uz glasni uzdah rukom pokrivaju usta, dramska pauza, a onda tihim glasom - ona se udaje... nitko ne zna za koga... ali on ne voli djecu, antipatičan tip, dao joj je ultimatum, djeca ili ja, ona jadna zaljubila se, izgubila glavu... ali prije vjenčanja ide na operaciju smanjivanja guzice... jer da on ne voli guzate)...  omajgad! Daj malo soka! Moja mašta jača je nego će Veričini imati u tri života...

Gledam onaj bijel papir
gleda on mene
dobrojutro – veli
dobrojutro, kažem tiho
i opet tiše ponovim mu pozdrav...  
pogled je u dolje
ni danas nije bolje
nisu me pohodile muze
osjećam se kao luzer

A onda mislim si, u duhu samosažaljenja koje me prati kao dominantna emocija, pa nije čudo da ne mogu fokusirati misli na jedno, otvoriti protoke kreativne energije, previše sam sluđena, to je! Previše poslova, previše dnevnih angažmana... i djeca me sludiše... omajgad, pa to je! Nije za jednu ženu da ima dvoje djece i i posao koji te žešće zaokupi... nije za jednu ženu da ima dvoje djece, nije! Sama. Za djecu uvijek moraš biti u punoj formi. Negdje mora pući po šavu, (kukumene). Ovdje moj bivši muž zadovoljno trlja ruke – sama si to tražila bejbe! Htjela je gospođa slobodu! Evo ti sloboda, sad plivaj! (il' potoni)... ja kao da sam uvijek u nekoj trci, za život, opstanak, imam određenu publiku koja promatra utrku... možda i padaju opklade... moj je bivši muž primjer neangažiranosti oko djece, lijenosti koja crpi sve moguće izgovore za svoje samoobnavljanje... on će, neki dan, izjaviti - nije moja dužnost viđati djecu, to je moje pravo (a ja ga ne želim koristiti)... ovo potonje nije izgovoreno ali je realnost... on viđa djecu najminimalnije moguće, na onoj granici kol'ko ne može izbjeć' s obzirom na pritisak okoline... iznad svega , najgora kazna u životu bila bi mu da dobije djecu na brigu... ipak, na neku čudnu iracionalnu foru, moje potonuće njega bi obveseljelo.. (koje dogoditi se neće)... ne mogu si to dopustiti... imam djecu, pobogu... 
     - Ako ti je teško brinuti se o djeci, ja ću zatražiti skrb - (reče Babo u naletu kazališne inspiracije, poza je udešena, još samo da uspije izdržati njezin podsmješljiv pogled odozdo koji traje oko triput dulje nego li je predviđeno)...
     - Dogovoreno. - veli Mater
Prođe otad čet'ri bajrama, babo se na ovu temu vrać'o nije...
 

Ali lagala bih da tvrdim da nisam sluđena...  da tvrdim da sam skroz kul, to bi bio očit dokaz da sam neuravnotežena... osjećam nepravdu, to je... ne volim izraz - samohrano roditeljstvo jer me to dovodi u određenu relaciju spram društva... a društvo naše, bož'sačuvaj... zakonodavac,  svetiAntezaštitinas... djeca trebaju oba roditelja... što ne znači da oni moraju biti vezani lancima braka... ali u nas, očito, znači... jer ako se roditelji razlanče, bukvalno razulare, jedno biva upregnuto u daljnju brigu drugo oslobođeno... s minimaliziranim obavezama... ovdje već hvatam dah, stišćem šaku... suze su u oku... hoću reći da bih i ja imala što reći po ovim pitanjima, al' osjećam da nemam kome, bratemili... slušati tuđu žalopojku naporno je bratemili... a i mrzim žene koje se stalno žale... bož'sačuvaj... jednostavno, nisam sklona rasipanju energije...

I sad vidi, rano je jutro, čelom oslonjena na ruku prebirem intenzivno po mislima, ni jednu uhvatit' ne mogu... ništa što bi bilo kvalitetnom temom za pisanje... djeca će se uskoro probuditi pa ćemo krenuti u dnevne pohode... a ja već umorna... već sam umorna... od ničeg...  (od lamentacije)... samosažaljenje podigla sam na nivo iscrpljujuće samomasaže...

Osnovni problem nedostatka volje za pisanjem kod mene je manjak emocije – bilokakvog impulsa koji bi izazvao neku vrstu frustracije koju bih eventualno prelila u riječi i na taj si način pomogla... prije sam nekako bila osjetljivija... sad, gledam, šta mene uopće uzbuđuje... npr. dnevnopolitičke stvari, evo uzmimo ovi izbori... omajgad, 'oćel' pobijedit' loš il' lošiji, protiv koga ću glasati, o kako mi je to dosadno, beskrajno... uzmimo – muškarci, ma koji muškarci, ljudi u cjelini... već dugo ljude promatram kao simpatična stvorenja, neku vrstu flore i faune... na neki način ne tiču me se... što ja imam zajedničko s ikim?... uzmimo naše društvo, običaji – toliko mi je to već dosadno, već sto puta ispretresano, malograđanštine, utjecanje u sigurnosti... već dugo ništa me se tu ne tiče... prolazim među ljudima, ne vidim nikoga, samo gužvu, metež... u svom autizmu postala sam samodovoljna, indiferentna...

Moj život, ona dnevna rutina svela se na trku za obavezama koja počinje od 6 ujutro a završava oko ponoći... odvezi, dovezi, požuri, spremi, nazovi, podsjeti, provjeri, nabavi, organiziraj... nemoj zaboraviti... u toj trci, strada mišljenje... raspršeno, plitko... i dan za danom, ne biva bolje... ni gore... pa i rado krećem ujutro u svoju dnevnu rutinu... mišljenje je sve pliće, osjećaje da ne spominjem... neki put osjetim samosažaljenje... kad nešto ne uspijem, ako imam loš dnevni rezultat... omajgad, ovo je previše za jednu mene... onda ću i sjesti za kompjuter i pokušati pisati.. ali odakle početi...

Ja, žena, majka, kućanica, fanatik od profesije, samohrana, obrtnica, ja duša što se uspavala u ovom tijelu... tijelu koje će umrijeti (jer kad izdvojim misao o ukupnom svom bivstvovanju, vidim tjelesnu smrt kao neminovni dio, ona je uvijek blizu, upisana u tijelo već kod začeća)... ja duša koja ima nastaviti sama... i uvijek u nemiru, traženju, prečešljavanju... ja JA, tko sam ja... i zašto?

Ovdje ponestaje odgovora... i pitanja... samosažaljenje je dosadno također...

I o čemu dalje pisati?
Onaj bijeli papir upiljio u mene... dižem se, ustajem (odustajem)... možda sutra... pisat ću sutra... 

Prije sam mogla pisati o biločemu... izoliram jednu malu misao iz svoje dnevne rutine, nešto aktualno - npr. boli me noga... ili puče guma a rezerve nema (to je bilo nekidan)... ili nešto dnevnopolitičko što sam čula na radiju, npr. izbori, svinjogojstvo, tako nešto... i pustim asocijaciju da umnoži misli... eto bujice, eto teksta... presudna stvar u ovakvom pisanju, referiranju na bilo koju temu jest imati svoje mišljenje o svemu... e tu sam jaka... o svemu, ama baš O SVEMU imam mišljenje... danevelim stav... i točno znam, jelte... nema šanse da o nečemu nešto ne znam, jeltako... i ne samo da imam stav nego imam i silnu želju da ga javno izložim... to me čini pripradnikom one samodopadne vrste koja voli nastupati...

Izlazi Zapisničarka pred publikum... na pozornicu... kažiprstom kvrcne po mikrofonu... - jedan, jedan... samodopadni smiješak... dobro pročisti grlo – ja... ustvari JA... imam mišljenje, za-pravo MIŠLJENJE... (red superšarma - pogled sastrane i polusmiješak)... – ja sam RAZMIŠLJALA i došla do ZAKLJUČKA (neodoljivi smiješak... ona publika pomela se od obožavanja... odnekud doleti grudnjak... omajgad! Stvar se otela kontroli)... 

Sve mi se čini da će moja velika tema, tekst koji će biti kruna mog pisalačkog djelovanja, šlag, tretirati temu ega... svi mali potočići kol'ko vidim teku u tu jednu veliku vodu... ego, ja, JA, jastvo, egoizam, autizam... nadam se jednoj velikoj inspiraciji u tom smislu...

***

      -         Ja sam razmišljala. Imam mišljenje.
-         Ti imaš šta?
-         Mišljenje.
-         Tko ima mišljenje?
-         Ja!
-         Ti šta?
-         Imam mišljenje! MIŠLJENJE jebem te gluva!
-         ...
-         ...
-         Zašto? 

E kad se sjetim... bilo je lako dok sam imala mišljenje...  ma jebo pisanje, jebo sve...

Svako jutro, u sklopu kavenih rituala otvorim i onaj bijel papir u Wordu, zlunetrebalo... valjalo bi napisati koju... nije tako davno bilo, mogla sam pisati uvijek i o svemu... bijah protočna... sad gledam onaj bijel papir, on gleda mene... i najčešće ja odustanem, odlazim za nekim poslom... jebo pisanje, jebo sve... pokušat ću sutra... a ne tako davno, s veseljem sam sipala riječi...

Bilo je vrijeme kad sam smatrala da je pisanje neizostavan dio mog dana... riječi bijahu hrana, nasušno važne... sad vidim, lijepo se živi i bez riječi... doduše, pomalo tupasto... ona oštrica negdje se pritajila, ne moš' je naći da je za glavu...

Pravi pisac piše svaki dan... i kad mu se ne da... i kad mu ne ide... kao glazbenik, gitarist... ne smije preskočiti trening jer gubi na vještini... po toj teoriji, mi vikend narkomani uvijek ostajemo na nivou teškog amaterizma... pravi narkoman koji drži do sebe, uredno se bode dnevno i nikad ušlogira...  a mi veliki umjetnici, čekamo muzu koja nas povremeno pohodi i onda stvaramo umjetnost... eksplozija kreativnosti, iz ničega,  kak' ne... čista inspiracija, od boga direkt... pa se čudom čudim, odakle sve ove riječi i još tako dobro složene... omajgad! - O kako sam ovo dobro napisala, ludo dobro! Ja, medij! Izabrana...

Došla nekidan kod mene neka ekipa, gledaju moj stan – lijepo ti je... ja pokazujem redom, evo spavaća, evo dječja, tamo je kupaona... - a ovdje – (uz širok osmijeh pokazujem svoj kutak s kompjuterom) - nastaje književnost – (ekipa se zasmije)... za šegu meni ne treba muza... to ide glatko...

Malko da zavirim u muški svijet... nisam dugo... konkretno, u gaće... (međutim, one već skinute)... zapamtih samo boju... re'ćemo, sive... samo nek nisu bijele, mrzim kad dobiju nijansu uslijed uporabe... gaće postadoše zgužvan komad krpe, prezren i odbačen... (kasnije, after – jesi uz'o gaće? – ovdje je onaj osjećaj nejasne jeze - šta ako netko ugleda taj zaboravljen komad zgužvane krpe kraj kreveta, pa s dva prsta – čije su ovo gaće?)

Skinuvši taj blentavi odjevni predmet, pokrivalo za guzicu i spolovilo, 'oćeš nećeš, ide susret s pojmom potencije... premda riječ potencija nije loša, ipak, budimo precizni, povucimo paralelu s matematikom - koja je to potencija? Na kvadrat je malo reći... na kubik opet previše, ljudi, nemojmo pretjerivati... – na pentagram, piramidu, koji kua? Nekako kontekstualno najbolje sjeda – seksaedar.... uglavnom, batali aritmetiku, batali apstrakciju, imamo situaciju! Svaka snaša koja drži do sebe ne ostavlja mjesta panici, regrutira resurse, gdje imamo situaciju, imamo i odgovarajući tretman (pitali Grobničanku zar je nije strah stopirati, ona se čudi – Čega? Soldi ni a jebat' se znan)...

Latinska riječ potencija u našem jeziku kaže se – ponos & dika. Nije za zajebanciju... nije muško koje nije potencijalno spremno... na gotovs, zlunetrebalo... ipak, nije lako... gdje imaš potenciju, neminovno dotakneš se, prije ili poslije i pojma impotencije (v. korjenovanje)... većina muškadi ovdje prestaje čitati, jebo Zapisničarku, jebo žene koje misle da su popile svu pamet svijeta, jebo sve! (čitaj, to sve treba jebat!)

Impotencija je zlo nad svim zalima, nije za priču, kamo li za šegu, nemoj! Potencija je imperativ, impotencija zabranjena... potencija je snaga, impotencija slabost... potencija život, impotencija smrt... a onda, ne često, skoro nikad, moš' naić' na potpunog frika koji se zajebava s ovim svetinjama... narečeni gospodin tvrdi da je impotentan... (Antiša)... i to u trenutku kad se svi s veseljem bave njegovim ponosom & dikom... (a lako tako!)

-          Ant'ša, ti si meni tako seksi! – reče dama gutajući očima brđansku tjelesinu, poglavito njen istaknuti izdanak...

-          Ko, ja? - on se iskreno zabezekne... zadnji čas se zaustavi da se ne obazre iza sebe u krevetu...  – ajoj, nisi to trebala reći, jezik pregrizla... prop'o sam...  - (svi zajedno gledaju kako korjenovanje naočigled uzima danak, Antiša čupa kosu)...

Antišina vizualizacija sebe kao seksi komada čini ga privremeno impotentnim... a-ha! Dakle i brdskoplaninski momci imaju problem s napetosti, ustvari zapetosti... a šta je tek s bljedunjavom gradskom čeljadi odraslom na smogu i industrijskoj hrani?

Ovdje hoću reći da korjenovanje ide kao prirodan proces vezan uz potenciju, nije to nikakvo zlo, nije to ništa strašno! Tako da odmah demistificiramo pojmove... međutim da potenciju umanji hvalidba, to je ipak čudno... primjer Antiše zasad bacam u stranu, beskoristan, ne ide mi u prilog... na njega ću se vratiti kad budem tretirala pojam ega/neega te postavila pitanje zašto naš jezik nema prijevod za ego... Zašto? Zašto! Naš narod nema ega, koji kua?

Nego da se vratim... ustvari šta sam ono htjela reć'... a-ha, imam teoriju – muškad koja glorificira potenciju a zanemaruje (ili negira korjenovanje) u pravilu će, na vrlo neugodan način biti brutalno suočena s činjenicom kako je korjenovanje u nekoj vrsti uzlaznog trenda nad potencijom... ili, da budem određenija, padanje raste spram rasta, dok rast pada spram padanja... imamo ovdje jedan omjer (ili razmjer)... razmjer funkcija... tvrdim da je proporcionalno – to je veći trend korjenovanja, što je veći ego, mačizam... tj. što je muško manje muško, to je više muško... obrnuto proporcionalno...

-          Ma jebo ovo, ma jebo žene koje misle da su popile svu pamet svijeta, jebo Zapisničarku! Sve to treba jebat! – (tiho opsuje čudni svat koji nije odust'o pri prvoj polovici teksta)... muškarci imaju taj jak seksualni element i često će govoriti kako sve treba jebat, jebo ovo, jebo ono... tim će više to govoriti što se manje seksualno realiziraju u stvarnosti... to je fenomen... tvrdim da će češće verbalno jebavat' oni koji imaju realno veći stupanj korjenovanja spram potencije i sl...

Nakon malog predaha od desetak minuta i Antiša se vraća u igru... gore spomenuta dama okreće mu leđa (a sad normalno, jel'te)... malo ga pogledava ispod oka, sve kao srami se, preko ramena... Antiša zauzima prirodnu poziciju – pričep odozgor, a kako drugačije... točno znam, iako nisam bila tamo, jel'te, (prijateljica mi ovo pričala da se desilo njenoj priji Lenki) ali sigurna sam da se osjetilo određeno veselje u glasu kad je razgaljeno rek'o:

-          Leno, imaš sreće što sam impotentan... (nu)  - pa je zagrize iza vrata...

Ovih dana svi svima žele svako dobro, sva najbolja, puno sreća, zdravlja, novaca... a tek što su prestale stizati božićne...  joooj, ne volim to... čini mi se da većina ljudi ima uprogramiran program moranja čestitanja... ako ne obaviš čestitanje, osjećaš se čudno... te riječi kao da imaju neku poseban fluid... ako ih ne izrekneš, svojim će te ledenim dahom negdje u predjelu iza potiljka podsjetiti na moranje... tko nije čestitao, morat će umrijeti... mlad, odmah! Kad nađu tvoje beživotno tijelo, samo će se nijemo pogledati – još jedna žrtva zaborava... - Nije čestitao! – (netko tiho šapne)... i rahmetli Mari (Matinoj) isto se lani dogodilo...

Ili kao kad autistično hodaš popločenim podom i gaziš svaku treću. Pa ti na jednom mjestu ispod lijeve noge slučajno na trećoj bude lokvica... e sad je ta lijeva opterećena i vodom i teškim balastom neravnoteže koji će se unormaliti tek kad desna stane u lokvu... gledaš gdje je prva lokva, napetost raste do neizdrživosti... na isti način napeto je dok netko prvi ne spomene:

-          ako se ne vidimo do druge godine (to je drugi tjedan), želim vam puno sreće, zdravlja, novaca!

Kad čujem - puno novaca, ja zamišljam velike papirnate novčanice sa štapićastim rukama i nogama kako plešu u nekom mjuziklu... zbunjeno hodam posred pozornice, obazirući se, pa me povuku, u jednom trenutku zaplešem s njima, prvo bojažljivo, zatim razdragano... završni step i novčanice me podignu u poluležećem položaju s podbočenom bradom, za kraj... puno novaca, u mom doživljaju, novcu daje antropomorfni karakter... jer ne znam to zamisliti, osim konkretno... možda kao neku hrpicu, mrtvu hrpicu, poput hrpice govana... ali to je – malo novaca... puno novaca bi poput snijega moralo padati na moju kuću... u jednom trenutku vidim, zajeb, morat ću s lopatom prokrčiti prolaz pred vratima, zatim grabljama formirati veliku hrpu, koju ću naposlijetku zapaliti, a šta drugo! Mrzim nered! Omajgad, s ovim novcem samo nevolje! Čudno mi je to...

Uvijek kad čistim paučinu, sjetim se jedne anegdote - bila sam s jednim tipom u to vrijeme (volim reći – vucarala sam se s jednim, omalovažavajući taj odnos, suma sumarum, bilo je to manjeviše gubljenje vremena, ukupno uzevši) i kao on će doć' kod mene... pa se ja dala na čišćenje... ali nisam onako generalno, nego kampanjski, nije bilo vremena, naprosto... i dođe tip i sve zagleda, šuti... poslije (after), kad se dobro opustio, veli – pa katastrofa ti je nered u stanu, paučine na sve strane, prašine... omajgad, a ja kao očistila... i bi mi neugodno... za drugi njegov dolazak očistila sam generalno... kasnije shvatih, to je bio stvor s posebnim potrebama, nije mu dakle bilo dovoljno da sam ja ok, da sam lijepa, dobra, čista, nego da moj stan bude po njegovim standardima o čistoći... napominjem da sam zapela na paučini, prašini, ne na npr. prljavoj wc školjki ili ručniku sačuvajbože... pa 'oš se ti useljavat' kod mene? Koji kua? A njegov je stan za mene bio bijela prenenormalna apoteka, uprav' sterilan k'o i vlasnik, da ne velim uškopljen, nadopunio je moju naknadnu sliku o jednom hladnom, beživotnom biću... kasnije, kod prekida, bile su mi spočitnute dvije stvari kao razlozi...jedna je – neuredan stan... (doduše druga je u domeni seksa, hehe, da zašto ja ne mogu brzo, k'o normalne žene nego mi treba dugo, da mu je više dosta beskrajnog guslanja, ojebogapatak!)... dugo, dugo nisam mogla ovo shvatiti...  naposlijetku zaključih da je tip neurotik, zatočenik osobnih nesretnih okolnosti i bacih ga u recycle bin... više ga se stvarno ne sjetim nikad... osim, sa smiješkom, dok čistim paučinu... ponekad (stvarno rijetko to radim, grehota... i paukovi su božji stvorovi!)...  

Kad malo razmislim, bilo je raznih frikova u mom životu i neke bih ljude radije da sam preskočila... konkretno, ovaj tip je mene na neku foru povukao k dnu, blatu, on čistunac... s njim spoznah mizeriju ljudske duše, jel' ima gore stvari...  a onda Sven, svijet nije vidio goreg frika... svi frikovi ovog svijeta, sakrijte se, ide Sven, kralj posebnih potreba! On me jako volio... baš je ono, iskreno otkidao na mene... došao bi kod mene na vikend i onda bi ga u nedjelju ujutro uhvatila neka nervoza – ja sad idem! – pa zašto, pa ostani!?... ništa, međutim, njega nije moglo zaustaviti... on je morao otići... svaki put... baš kad je bilo lijepo, opušteno, nježno, meko... on je odlazio... činilo me to silno nesretnom, ofkors... za svašta sam ga sumnjičila, da ima neku ženu negdje kod koje mora biti na ručku... da mi laže, da ovo da ono... ma jok! Išao je kući da bi sjedio u samoći, meditirao... omajgad! U to vrijeme meni je bilo nepojmljivo da tip ovu vrstu posebnih potreba vezanih uz samoću pretpostavlja mom raskošnom zagrljaju... nisam ja to dugo podnosila... premda sam bila u njega zaljubljena preko ušiju, kroz kratko vrijeme on je od mene dobio ispisnicu, ispočetka formalnu, da se kao treba promijeniti pa ću ga primiti natrag... međutim taj se frik nije kanio mijenjati...  i nekako sam ga izbacila iz života, srca... bilo je to mučno... volim reći, ispovraćala  sam ga, onako bolesna, iscrpljena... ali poslije mi je bilo dobro...  i tako neslavno završiše ta priča... završiše je relativan pojam..... pošto se on još javlja... ne često... da kad ćemo se vidjeti... da se nećemo nikad više rastati, luđak!... a ima evo, treća godina da smo off... o bogovi, dajte mu snage, dajte mu zaborava, bistrine da prevaziđe svoju opsesiju... dajte mu dobrog psihijatra! Omajgad, Sven bijaše čovjek s posebnim potrebama iznad svih....

Sanjala sam da imam neku prostoriju koju ne koristim, zaključanu, kao neki mogući sanitarni čvor, mjesto gdje mogu napraviti wc, kupaonicu... imam instalacije, cijevi na koje se mogu priključiti... ako bude trebalo... zasad ta prostorija stoji i čeka jer mi kao nije bila potrebna... pa sam je otključala, da vidim kakvo je stanje... imala što i vidjeti – one instalacije, poglavito kanalizacija raspale se, vidiš neku masu (govnastu) kako nadire iz poda... sa stropa procurila susjedova govnasta masa... zidovi pljesnivi... na njima ličinke nekih kukaca, kao neki začahureni crvi, bijeli, veličine šake... gledam, u šoku, hvatam se za glavu – odakle sad da počnem... sa sanacijom sanitarnog čvora... one crve nema šanse da taknem... moja zaključana izba, zaboravljena, u katastrofalnom stanju!

(ima skoro dvije godine kako sam zatvorila ta vrata... seksualnost, ženstvenost, emocije... moja podsvijest odlučila zaviriti u izbu)

U dane kad brzo živim a emotivno sam na pozitivnoj nuli (živa al' neaktivna) neće me pisanje. Ni ne sjetim se. Dal' to znači da miran, jednostavan život nema potrebe izraziti se? Tek tuge, fustracije nose inspiracije... ali mora, mora biti neka mala skrivena frustracija, mora biti negdje... (hvatam se za slamku)

Živa al' neaktivna – to znači – tijelo spava... nesvjesno sebe... i čini se to dobro i lako, kul, baš, nek' spava... međutim, nije tako – treba to neupotrebljivo tijelo prtljati sa sobom... i nikako to nije dobro... jer ako tijelo ima funkciju da diše i osjeća, raste i pada, cvjeta i zatvara se, onda šta ima koji kua spavati? Ok, ako je bilo jako jako umorno... ali koji to umor traje godinama? Ovo je tijelo postalo lijeno, eto! Inercija lako uzme čovjeka.

Inercija lako uzme čovjeka – ova formulacija nije skroz točna... jer ispadne da je inercija kriva, viša sila... a čovjek jadan, šta može tu... istinitije bi bilo reći – čovjek rado prigrli inerciju... ali uvijek je lakše da netko drugi bude kriv.

U načelu, ja imam mentalitet radnika, kopača, krmače što ruje naprijed. U principu, neaktivnost nije moj princip... iako znam da ona ima dobrih strana (smiri se dušo, oladi malo... nema problema koji se neće riješiti sam od sebe ako ga dovoljno dugo držiš po strani)... pa sad ta krmača otkrije da tijelo spava... preko svakog praga tolerancije predug, višezimski san... omajgad, kak' mi je to promaklo? Zar je već toliko prošlo? Ne mo'š od zdravog tijela pravit' invalida...

A onda mi je Eva rekla:

        - ti moraš stati pred ogledalo i dirati se.

Prvo sam mislila da me zajebava... Eva je strankinja, vidiš na kilometar... pa o čemu mi pričamo! Živim brzo, protrčavam ispred ogledala... da utvrdim jel' mi lijeva obrva simetrično iscrtana s desnom, jel' mi dobro stoji suknja, jel' mi guzica iskočila u tim hlačama... ali to je površna pažnja prema sebi... ima dugo, dugo da nisam zapravo pogledala svoje tijelo...

Ovo su posebni dani... dani pripreme... za praznike... pripreme hrane... svakovrsne... svakom hodajućem stvoru poklon pod bor... treba kupiti, kup'ti, kup'ti! Mora se i bor kupiti... mnoga jelka će biti zaklana u Gorskom Kotaru... za malo sreće u verandama.... a treba i poraditi na dekoraciji svana... gledam one kuće u mom selu, neke imaju takvu svijetleću opremu, lampicama optočeni svi bridovi kuće plus balkoni i krov, da izgledaju sablasno u onom mraku. Uvijek pomislim – koji su to frikovi da se pentraju čist' opasno, poradi specijalnih efekata.... 

Sam božić, onaj centralni događaj znači završetak pripreme i prelazi se na glavni pos'o - hranjenje i probavljanje. Božićna je trpeza slavljenje izobilja. Od svakog okusa probati. A onda zaslužen odmor... jerbo si se umorio oko pripreme i jela... ustvari višednevni nerad. Poremete te oni praznici načisto. Pa nove godine, tri kralja, pizde materine... na kraju umori te ono ležanje pred televizijom napregnutog stomaka, svakom živom stvoru lakne, bacajući ostatke sarme, onaj smežuran kupus s dna lonca – omajgad nek' je sve prošlo... i crijeva imaju pravo na malo odmora. 

Nečeg ima u tom božiću, ja mislim, nečeg jakog... nekog dubokog smisla – razmišljam o onom mladom kralju (33) i reć'emo da on gleda dolje na naš kokošinjac, nesposoban naljutiti se, blagim trpeljivim pogledom... isti ljudi hodaju zemljom, sićušni stvorovi, k'o u vrijeme kad su njega raspeli, isti je to površan soj nametnika koji ne zna drugačije nego 'vako... a paz' uopće nisam spomenula nit' božićne pjesme (mladoga kralja miiiii slavimoooo) nit' tučnjave oko parkinga, režanje na kasirke u beskrajnim kolonama u trgovačkim centrima, itakodalje, itakodalje... ljudi se o božićju kao povampire, šta li?

I sad - šta znači konstatirati ovaj poremećaj? Do koje mjere distancirati se od ove histerične gluposti u koju se pretvorila narečena svetkovina božić? Paaa, meni nije teško distancirati se skroz.... koje božićkalije, kakvi bakrači, kakvo svinjogojstvo... možda što ja uistinu poštujem (ne štujem) Kristov lik i djelo...  

Biti piscem podrazumijeva povremeni kontakt s publikom... pa se dogodiše i meni...
Ima nešto vremena, stigla je poruka otprilike sadržaja – živabila, gdjegodbila, da te nema, trebalo bi te izmisliti... potpis – X.... a koga ne bi zaintrigiralo, nego mene, ženu koja ide sama... 
– a koji si ti? 
Čovjek se predstaviše punim imenom, prezimenom i prebivalištem... ispalo je da je X gospodin koji već dvije godine  redovno čita moj blog, veli, moj mu blog dođe k'o neka livada za napasanje očiju i duše...

Zašto ovo nisam nikom spomenula, ne zna se, čak ni Lili ni Evi... valjda što sam imala turbo raspored, a u ono malo praznog hoda su misli moje bile žestoko zaokupljene  gospodinom Y, visokim muškarcem desnopropadajućeg hoda, nazovimo ga Medom, zbog velikog tijela i mekog karaktera... 
A onda je došlo i do plana, narečeni X će se javiti  kad dođe u moj grad, pa ćemo se i upoznati...  i biše tako... iznenadiše me, taman sam krenula kući...

I sad, susret s publikumom, k'o susret s publikumom, mi pisci znamo da je ta stvar nepredvidiva... evo sinoć su se u Ribooku susreli Dežulović i Lucić s Lili i Radovanom, baš moram pitati kako je to ispalo... moj susret bijaše ugodno neobavezno ćaskanje... X je nenametljiv gospodin srednjih godina, srednjeg rasta...  nogometaš... toplih očiju, ugodnog glasa... s vrećom od Plodina u ruci...

E sad, dal' su Lucić/Dežulović otišli praznih ruku, ne znam, ali ja sam bogami otišla s oko čet'ri boce domaćih alkoholnih pića i dvije litre maslinovog ulja, pravog domaćeg... e to je publikum! A ne Lili/Radovan... kladim se, tu me reži (vrat) da nisu Dežuloviću i Luciću ostavili ni žvaku.... i napominjem, nije to bio ulet publike piscu već susret... susret proizašao iz jednosmjernog slijevanja riječi što diraju dušu... od mene k čitaču... vratiše se bujica u obliku plemenitih tekućina... kao znaka zahvalnosti... zanimljiv obrat! Ovo će pisac zapamtiti i puno puta o raznijem zgodama spomenuti... 

– omajgad, to su bila vremena... kad sam pisala blog!

Imam pamćenje bož'sačuvaj... da ja prepričam točno neki događaj iz prošlosti, zaboravi... prvo otpadnu detalji... s vremenom i poanta, ček' šta sam zapravo htjela ispričati?

Moje je pamćenje izrazito emocionalno ustrojeno... dok sam emocionalno nevezana uz događaje koji su prošli ili ljude, sve što je bilo, k'o da i nije... tj. čudno mi je sjetiti se sebe u prošlosti... što je bilo, bilo je, k'o da i nije... ipak, nadam se da je neki dubinski trag nematerijalnog sjećanja upisao u mene poneko znanje... što će mi pomoći da bolje reagiram u budućnosti... ček, ček', nije li tako bilo i 'esetsedme, ma neš' majci!

Vidim, krećem se prema stanju mozgovne kaše kad ću živjeti samo u sadašnjem trenutku, istrgnutom iz mog ukupnog vremenskog puta... ček', ček', iako znam da sam živjela, šta je ono bilo bitno... jebate, sigurno ima nešto bitno zbog čega sam živjela... šta sam ono, ustvari, mislila reći?

Baš smo Lili i ja nekidan konstatirale kako uistinu nemamo isti ukus za muškarce, što je jako dobar preduvjet za dvije žene koje zajedno bauljaju lokalnim sokacima...  pošto su njeni bivši meni nimalo seksi, a ona moje štapom ne bi dirala... tj. načelno kao imamo slične stavove – obje gledamo slične kvalitete ličnosti – ne smije biti njonjav, piškiobi'kakiobi'... mora biti bistar s ciljevima jel'te, karakteran... emocionalno osviješten, zreo, sačuvaj bože da ga ja odgajam, liječim nedajbože... jednostavno muško kod obje je na cijeni... ipak u praksi to ispadne sasvim raznoliko... al' jedno je zajedničko – imamo jebeno visoke kriterije, nas obje, samice, što smo taj status digle na nivo stila, jako lijepo i ženstveno nošenog... ne bih ja bila sama materemi da ima muško koje mi se iole svidi, ne bi' ja majkemi... bzzzz (jedan dlan pod pazuhom, drugim skrivam pogled)... hoću reći, i ova istina, kao i većina drugih ima lice i naličje... kao npr. – degradirala sam muški svijet po više kriterija, odmakla se od njega... opredijelila za samoću... zatvorila ta vrata... možda iz straha od novih razočarenja... začarn krug je to, znam... svjesna svega...

-         Ej, vjeruj da mi se godinu, dvije nitko nije svidio... osim ofkors mog prijatelja, ćelavog sredovječnog gospodina neuhvatljivog.
-         On ti se svidio???? Čekaj govoriš o tipu s ružičastom ćelom...  s pečatnjakom... – gospodin Campari... uhhh, prejeftino.... 
-         Ček, govoriš o mom frendu, gospodinu neuhvatljivom da je jeftin... čovjek pije kampari, gdje je problem? Ima prsten, jel ima problema tu? Meni je to baš seksi...
-         Odurno mi je kad vidim pečatnjak...
-         Ic okej... meni nema gore nego vidjeti da tip ima čarape s cipelama i bermude...
-         Čekaj, o kome govorimo?
-         Znaš ti dobro o kome govorimo....
-         Oprosti, ali ako govorimo o Njemu, on nikad, NIKAD nije imao čarape i bermude...
-         Ic okej, možda se krivo sjećam... ( u svom temeljitom neinteresu za Liline komade, moguće je i da sam nešto pobrkala)...  ali taj tip imao je ukočena leđa na način da bi mu, u mom sjećanju, svakako odgovarale čarape i sandale...  

Tema završena. Svaka zagleda u svoje nokte...o ukusima, bolje ne raspravljati... 

Dakle, vratila se Eva... iz Grčke, Krfa... pa smo se malo družili, čajić, klopica, ples, pa opetovano... i nađem poruku na skajpu sinoć – fala za prekrasne trenutke... omajgad, ova Eva je prava strankinja, Marsovka danevelim... otkad se zahvaljuje za to?

-         Eva, neugodno mi je kad mi se zahvaljuješ, ugodni trenuci se podrazumijevaju... kod nas se za to ne zahvaljuje - (ja)

-         Ali ne podrazumijevaju se, ženo, i treba se zahvaliti! (Eva) – Treba zahvaliti! (pa me oštro pogleda)

Bacilo me u razmišljanje, jebate, pokrenuh obje vijuge - mi nemamo kulturu zahvaljivanja, u našem društvu interesna sfera počinje oko nosa, završava u zoni dupeta... i resetirah se, kak' ne... ponekad imam autistične periode pa zaboravim kolika je vrijednost imati prijatelje... nego me obuzme sitnodušje, usredotočim se na neki loš trenutak kad mi je prijatelj dig'o živac, popeo mi se na onu stvar sa sitnim ljudskim nesavršenostima... i pomislim, ma nek' ga voda nosi, prijatelja, kad je tako glup, budala, dosadan... bolje mi je bez njega... i otima mi energiju, prijatelj... ma bivši prijatelj, 'komujebemater... moju dragocjenu energiju koju bih mogla imati samo za sebe... ofkors, za svoje dupe... evo, morala je dođi Eva iz Grčke da mi jednostavnom grčkom logikom s Krfa osvijetli banalne pojmove...

Ponekad kad sam sama kući, dok su djeca odsutna, nenavikla na onu tišinu, izoštre mi se osjetila, počinjem nesvjesno prekomjerno osluškivati ... pa i čujem poneki šum nepoznatog porijekla... osobito noću... iza jedan, dva... upalim sva svjetla u kući... cijelo selo u mraku, kod mene svjetla k'o u Kristalnoj dvorani hotela Kvarner (al' se to sad zove Milenijum, aaa?)... ali neću si dopustiti da se u ovom trenutku sjetim svih holivudskih horor scena, zajebi, moj mozak... nisam tako naivna, znam kol'ko je mozak opak igrač...

Vrijeme je za spavanje, skoro će dva, u mene čula na vrhuncu koncentracije, oči k'o u sove... onaj zgusnuti noćni zrak možda krije poneku formu, nešto što demantira moje dosadašnje naivno jednodimenzionalno bivstvovanje, omajgad, zašto baš noćas, zašto sad, nema moje djece da slušam njihove noćne zvukove... upalim muziku, ona me uvijek opusti... malo ću prođarati svoje internetske rutine, to je meditativno... odem na blog... Pitanja duše, Timarenje duše... ali u ovom napetom trenutku, druga je logika u glavi – timarenje Duše! Duše, sad ćemo se timariti... omajgad, uvijek se mogu smijati, čak i kad me s leđa vreba neki zao kućni duh, evo sad će me ledenim prstima timariti, šta god to značilo... moram mu se pustiti... najgore što se može desiti jest da umrem... (džiz's nema boljeg oružja protiv kućnih duhova od smijeha, to ih skroz neutralizira)

-         Nego, Duše, imam nekijeh pitanja! - pa se smijem prije nego pogasim letriku... idem spavati, jebo mozgovne zajebe... umorna sam, umorna sam, Duše!

'Vako – iako imam 39, ja velim da imam 40... jedna prija, generacija, veli mi – e jesi frikuša... pa što ne zaokružiš odmah na pedeset (pa se smijemo)... i mogla bih, jeb'o sitničarenje...

– joooj, zar 40, al' izgledaš mlađa – ajooj, izgledaš mlađa!

a mene boli papak... izgledam li mlađa ili starija... i zašto je bolje izgledati mlađa? Neki trendovi ovog društva mene čine zbunjenom... kao – bolje je ako si mlađi... po čemu kuma? Meni je bolje sada... 

Mladost je definitivno precijenjena... mislim na kronološku mladost... jer, uvjerena sam, čovjek ne stari s godinama nego s balastima na duši, blokadama, ogradama... ja osobno, bila sam starija prije deset godina nego sada... i ružnija, uvjerena sam... premda mi je dupe bilo čvršće... ali to je kua od ovce... mene to meso nimalo ne fascinira, moje su misli drugdje...  (guzica, neš' ti materije, hehe, da guzica bude moja tema, malo teže, druškane... ili sise, reć'emo)... doduše nisam uvijek bila ovako nezainteresirana... dok sam bila starija, više sam se bavila tijelom... 

Danas ovako gledam – na ovo tijelo osuđena, odrađujem svoj vijek na način da mi bude dobro... kvalitetno, smisleno... pa nisam valjda bezveze ovdje i sada... svoju kaznu gulim dostojanstveno, kao lijepa žena, ponosna žena, nasmijana... i nekako sam došla do toga da me niš' ne jebe... kako? Ne znam! Ali je moćno... možda zbog plesa koji se bavim, lončarenja, kiparenja, slikarstva... možda ovog pisanja... možda što je moj pos'o terapija... možda što sam sexfree... uglavnom, kako god okreneš, niš' me ne jebe... 

Ako zanemarim da me redovno boli noga zbog nekih degeneracija kostiju kao posljedice zuba vremena, osjećam se odlično u tijelu četrdesetgodišnjakinje od 39.