U vezi ručkova... s G... mislim na onih pet-šest jela... natrpam puna usta, pričam preko hrane... čačkam zube... ne razmišljam o dojmu, jednostavno jedem, G. preko stola kao moja prirodna simetrija dok jedem... nitko da bih se ja sad nešto ustručavala biti natural... dignem noge na susjednu stolicu jer mi tako komotnije, nekad ga trljam nogom po njegovoj nozi.

Čini se da svo vrijeme samo jedemo ćevape
Moja koža sve lijenje titra ispod tvoje šape

Još dok sam radila s autistima, a voljela sam gledati kako jedu, uvidjela sam da je jednostavna iskonska radnja proždrljivog hranjenja prosto superiorna onim pizdarijama što znače profinjen odgoj... poželjela sam tada odjebati formalnosti oko stola, filozofiju laktova i pravilnike pribora, malih zalogajčića i svekolike hvalidbe kulinarskih i servirskih umijeća... da je kulinarstvo umjetnost, studiralo bi se valjda na akademijama! Jednostavno me ne uzbuđuje to. Ustvari radi se o generalnom trendu odbacivanja svega nesistematičnog što oduzima energiju a zauzvrat daje ništa ili malo...  zato je malograđanska pristojnost, tzv. bonton (ne uljudnost koja podrazumijeva poštivanje prostora druge osobe) kod mene pala nisko na ljestvici...  npr. ako mi netko čestita božić sms-om, neću odgovoriti. Ne jebe me pristojnost ovdje. Izuzetno ću odgovoriti starijoj osobi... jer mi je nepristojno odgajati ljude starog kova... ali ove mlađe ne štedim – nek shvate da božić nije bogom dan nego stvar izbora. Morali bi voditi računa da ne uznemiravaju ljude koji ne slave. Malograđanština, to je tema! Moja tema... odjebi odnose, muškarce... izgaranje... volim – ne volim.... prolaznost strasti... dosadu u vezi...


Međutim, kava... to su rituali...

 

Nije da se opravdavam ali nije mi cilj pričati o njemu, jer je to prevaziđeno, kao što rekoh - tipično ženski... i zar nije jedan od glavnih postulata sljedbe da imamo svoj lijepi život sa samim sobom... to je nama naša borba dala... (sljedba je pogrdni naziv su žene individualke što su napol' muško kao ja... žive o svom trošku, stvaraju svoju realnost... bez gurua, službene vodilje, na divlje). Pa onda ima nekih stvari koje sam zavrtila a tiču se umjetnosti, izražavanja...  sigurno vrijede više riječi nego ovo žensko preslagivanje, pospremanje, tipično za sve žene, ama baš... i inzistiram da me se ne uspoređuje s njima... nego uze'ćemo druženje s G. kao priliku za sagledavanje dinamike jednog odnosa ili da kažem - promišljanje, pošto je ta riječ modernija.

Tu su s guštom pijene kafe, ručkovi, šetnje, razgovori. Šega iznad svega. Npr. ima jedna zabavica, zove se mapetiranje, po ona dva lika iz Mapetšou-a... znaš ono kad promatraš nepoznate ljude i pokušavaš proniknuti kroz lica, poglede, mote... prije smo to radili češće... ti tipovi, tipologije ponavljaju se. Gotovo da bi se mogla načiniti paleta. I mi smo likovi, Gregor i ja. Otpočetka smo likovi, samo sam tek odnedavno tog svjesna. I to je revolucionarno otkriće, jer misliš kako si jedinstven, poseban, slobodan, voljno biće. Ja sasvim sigurno, točno znam da sam lik, samo ne znam tko mi pis'o rolu. Predvidivu. Skoro uvijek isto reagiram na istu situaciju... nesposobna izaći iz svog zacrtanog kruga. A šta se može desiti ako promijenim?

Napisala sam pjesmu u danima jedne emotivne jeseni, zove se Ćorsokak duge veze... gdje sam obradila svoju tugu i brigu, zbog Gregorovog odlaska... neminovnog, tako se činilo...  kao da je prolaznost jedina zagarantirana... sad će ispast' da crno gledam, pretjerujem... međutim, imam i brak iza sebe, to nisam umislila...  dobro, reći ćemo – bila sam mlada, nezrela... ali stvar se ponavlja – dvoje ljudi ne uspijeva održati svježinu, odnos se usmrdi malo... a možda ne mora biti tako. Možda ima načina da se održi tonus. Smiješno je, u toj pjesmi spominjem vodnjikav humor, kao činjenicu da humor više nije onako britak... jer su sve šale već manjeviše izvarirane na temu... iako mi stvarno polažemo na humor... pa humor je život, duh... s humor rimuje se umor, svakako bolje nego tumor! Bolje nek nas ubije vodnjikavi humor, ako tako gledaš... ako ću si dopustiti digresiju, a želim biti jasna, jezgrovita, sjetit ću se onog osjećaja – imati bolest... možda zadnju... taj me osjećaj prao jednom... ispalo je da sam zdrava, ali osjećaj je obogatio moje iskustvo... ali nemojmo razvodnjiti ovu priču o odnosu!

Bit će seksa ako nekako prevladam umor...
nekad britak, sad je više pitak - humor

Nisam mu to pročitala, on je osjetljiv tip. Ima tu jedan dio koji bi, re'ćemo, zatalasao – znaš ono kad si neko vrijeme s nekim pa ti njegovo tijelo prepoznato, što je i lagodno... iskreno, ne da mi se navikavati na tuđe mirise, bradavice, dlake, urasle nokte, jutarnje zadahe... ali seks više nije ono kad goriš. I sad, to je realnost, ali kad se izgovori, dobiva na težini. Gregor ne voli tematizirati. Pa i sama često uviđam prednost šutnje nad riječima. Zbog toga je Ćorsokak u ladici do daljenjeg, šutim k'o zalivena!

Ako ću bit' poštena, a nipošto mi nije u cilju uljepšavati stvari, moram uvažiti da premda više i ne izgorimo, u slučaju spomenutog seksa, sasvim sigurno ta stvar nije mrtva! Ponekad mašta raspali hormone pa se navali strašću gladnog pseta što proždire mesinu... ali nije to više svaki put, kao onomad... jedan od četiri... i potpuno sam svjesna – čovjeku nije dosta ono što je razumno, umjereno... čovjekova glad prirodno žudi za novim ili nedostupnim... seksualna logika ima svoj ritam... pa ću biti toliko drska i na ovom finom građanskom mjestu izvoliti izjaviti da me najviše pali zabranjeno, tuđe, vulgarno, kurvanluk svake vrste i perverzije što ih je sramota izgovoriti... ukratko najdosadnija je vaginalna penetracija dvoje raznospolnih slobodnih partnera slične dobi... pa reci da nisam normalna i zdrava k'o dren... voljela bih vidjeti glavu onoga tko ima uzvišene seksualne maštarije vezane samo uz zakonitog partnera. Međutim, pustimo ovu također ofucanu temu. Kao da je neki štos pisati na internetu no taboo seksualne pozadinske stvari... kao kad se na TV spomene guzica pa svi umru od smijeha...

Baš namjerno neću da pišem o njemu, gospodinu Georgu, jer je to tako ženski...
one uvijek analiziraju odnose... kao da je cijeli njen svijet obojen određenom nijansom tog muškarca... a zapravo – jedino što je sigurno među nama jest da se ševimo, manje il' više inventivno, manje ili više nasrčući vođeni strašću ili pak manjkom raspoloživog vremena kojeg ja imam uvijek na kapaljku... skoro uvijek dovedemo jedno drugo ili jedno jedno a drugo drugo do vrhunca, ipak on svrši, po prirodi organske statistike, češće, a ševa je gotova kad je on gotov. A kad je ševa gotova, ona logika koja nas je potjerala da izmijenjamo sokove, ližemo sline, kližemo kožama i sluzima na neku foru iščezne i premda ne poričem određenu postkoitalnu bliskost, ustvari vrlo brzo, s okretanjem svakog na svoju stranu u cilju spavanja - on postaje on a ja ja. Dvoje od kojih je svatko jedno. Sve dalje je područje pitanja. Pa pitanja proizašlih iz pitanja. Ima tu i odgovora... neki se nameću. Neki su nedokučivi.... npr. ono famozno a izlizano, žensko – o ljubavi, voljenju... dal' ja volim? Ovdje se moja grubost/muškost presamiti puštajući plačljivoj ženkoći da pročešlja zanosnu ljubavoću... ali suhoparni racionalist kakav jesam, vrlo brzo dođem do upitnosti vjerodostojnosti, iluzija... kad uopće itko može tvrditi da nekog voli – kad popusti samokritičnost, smisao za realnost? Zar ne volim onda kad trebam? Uvijek je JA ono koje je važno – JA volim pa ja volim! I kako se mogu ovako hladno postaviti spram ljubavi, s pitanjima, na način emocionalnog invalida, s mjesecom u jarcu? (pošto ljubiti znači isključiti JA, kao da ne znam!)... i onda paradoks prakse - nema ljubavi koju neće kastrirati suvišak pitanja... ili ljubav ne voli logiku i pitanja... i slične nerazumne istine... onda ide red pitanja o čistoj ljubavi te red samošamaranja - zašto je moja ljubav tako prizemna... zašto ja ne volim samo radi radosti voljenja, zašto se ne mogu izdići iznad očekivanja i slične pizdarije. Kako odvojiti voljeti i željeti imati – neodgovorivo materijalistu poput mene. Zaključujem, o ljubavi se ne isplati razmišljati. Ili izgleda da sam sve pogrešno shvatila. (srk vina) Ljubav me tlači. Nesposobna uznijeti svoju emociju u visosferu, jedino što želim jest opet se trljati s Georgom i ne talasati. (eventualno napisati pjesmu o praznini i tišini kad on ode nakon što sam ga trljala čet'ri dana neprestano)

 

Imaju dobru kafu, dvoje troje novine i fotelje i ne puši se. Dobra muzika. Povremeno spikerica obrati se Cijenjeni kupci... posebne pogodnosti na nekom odjelu i sl. Ja baš online s njim, gospodinom Giorgiom, velim, ali mi nismo kupci već, što ono – kavopije, pijanci! Nikakve koristi od nas! Pošto sam po nekoj unutarnjoj prirodi aktivist koji potiče promjene, odlučim da ću konobaru priopćiti, na način da prvo upakiram - sve je ovdje super – i kafa i usluga i muzika ali ako može nekako neutralizirati onaj glas što vrijeđa inteligenciju, nas inteligenciju, jel... pa se zagledam u naslove u novinama. Ponese me skoro pa radost zbog jedne crtice s područja medijskog kala – izgleda da će i gospođa Hrenovka Przić, ta samouvjerena predatorica kreštavog glasa također biti procesuirana u jeci sveopće procesuacije donedavno veleuvaženog stupovlja društva... što meni osobno dvojako titra – istovremeno likujem i nadiže mi džigeru... jer ne volim trendove nego sam kontra, vazda kontrista. Što bi u ovoj situaciji trebalo značiti da ću se prikloniti desničarskom posrnulom korpusu, međutim, to ipak neću, ma nek se jebeju! Neću se nikome prikloniti a moji nikad neće pobijediti, tako mi jedino paše. Okrenem na kulturu, područje mog neba. Evo Hadelu je dao nagradu za životno djelo dragom, simpatičnom slikaru... čiji rad mi nije nepoznat. Njegove škrte izjave u intervjuu odaju čovjeka napol mutavog što zna biti slučaj s individualcima koji imaju puno reći pa unaprijed odjebu riječi kao nedostatan medij. Onda neko vrijeme gledam slike, to volim – novi šef vlade ima inteligentnu facu hladnog čovjeka koji bi mogao biti malograđanski ukockan, tako nekako priča njegovo lice... nedvojbeno brdskoplaninskog porijekla, tako familijarnog u gornjem domu... lice bivše šefice govori o jamačno seoskom porijeklu, i to po svemu sudeći iz kokošarnika, uostalom kao i većina od mojega spola. Plitke oči, obli obrazi gramzivi na slavu, dobit. Odnedavno odgonetavam govor lica, to mi je zabavno, rado se zagledam i u osmrtnice... nikad sa žaljenjem... čak i kad su u pitanju mladi ljudi. Više s nekom vrstom zavisti – jer su odradili odlazak, pa sad mogu počivati u miru. Dok ja svaku večer moram se podsjetiti... na smrt – iznenadnu ili nasilnu ili nakon mukotrpnog kopnjenja. Veselim se onom danu kad ću biti u novinama jer znam da će taj užas biti iza mene.

Moje jutarnje kave prekratko traju. Majka, žena, vozačica ima listu obaveza. Sklapam novine, mahnem kelneru i pokažem na novčanicu na stolu, manču mi je nekako neugodno pošto je kava točno 10 kuna. A ona pritužba na onaj glas iz razglasa što poziva na trošenje... nisam tako naivna, znam da se ne bi uvažila, ipak je ovo kafić trgovačkog centra. Neću da talasam. A malo sam i pod utjecajem gosp. Giorgia – nikad, ni pod koju cijenu ne načiniti nelagodu nižem osoblju!

Baš namjerno neću da pišem o njemu, gospodinu Guidu, jer je to tako ženski...

 

 Nego, s majkom navikla sam razgovarati na rubu oštrice, incidenta. Ona ustvari, donedavno svakodnevno, agresivno gađa riječima, pitanjima, kvalifikacijama. .. naredbama... prijekorima, upozorenjima. Nemoj da! Zašto nisi!... Opet nisi! Zašto djeca... nešto! Umjesto da... nešto!  u zadnje vrijeme to je neka vrsta rekreacije – bosti se riječima. A mirna komunikacija je passe? Ne treba napominjati da ja obrambeno reagiram, ignoriram ili uzvratim žestoko... kako me primi.

Apsurdno je, ja ugodnije i življe živim nego je ona ikad! Ali iz sporta, ona omalovažava. Moj život je pogrešan. Neprihvatljiv. Npr. baviti se plesom je zaigranost nedostojna mojih godina, grijeh prema djeci. Moje jutarnje pijenje kave uz novine u kafiću (u kafani, ona će reći)... je grijeh prema djeci. Jer je stari, istinaibog, proveo vijek u kafani. Pa ću i ja. Nedajbože izlaska. Kakvi koncerti, kakvi bakrači! Prava majka večer će provesti s djecom. Itakodalje.  – Ona slijedi svoje srce! – reći će ironično onih dana kad sam se razvodila. Spomene se i socijalna služba, moja naime majka voli floskule.

Nevoljko mi je priznati da neke njene osude imaju uporište u reali – ponekad zaokupim se mislima, pitanjima bez odgovora pri čemu postajem nedostupna... nekomunikativna. Nemoćna sam pred emotivno uzbibanim vremenima, potonem i nema me. Nemam obranu. Iako, imam jaku automatiku, jaku praksu. Neutemeljeno je da nisam dobra majka, čak i tad kad sam prvenstveno ja, okrenuta u sebe.  A trajalo je moje emotivno preslagivanje i par godina, praćeno žestokom internetskom aktivnošću, s puno poznanstava... i blog je otada... što je podrazumijevalo mnogo sati provedenih ispred ekrana, dok npr. dijete nije napisalo zadaću jer se ja nisam sjetila podsjetiti... i slične stvari... vatra se ugasiti... ručak zagoriti... zaboraviti predsat. Ali već neko vrijeme sam neinternetična, ako mi to može ući pod olakotnu okolnost. Iako mom paušalnom odnosu prema npr. školi, predsat će glatko promaknuti i danas kad sam prilično prisutna u obitelji (danevelim – dobra majka).

 

Čudno je to bilo neki dan. Uz postojano držanje obiju na suprotnim bedemima, gdje je bitno ne popustiti, upotrijebiti jaču riječ, omalovažiti protivnika, svađa je poprimila neuobičajen tijek. Jer sam pokazala slabost... zaplakala sam. Ustvari prvi put sam joj pokazala da me vrijeđa njeno opetovano – nisi dobra majka!

- Pa zašto si takva? – ja kroz suze.

Kad je moja majka dirnuta, povlači se jer ne zna, nema kod za ponašanje u tuzi. – Idem kući! Prijetilo jeda se i sama rasplače.

Od ovog događaja, nekako mekše razgovaramo. Kao da je onaj rub oštrice otupio.

U mojoj obitelji emocije su slabost. Grubi su to ljudi, to odakle moji dolaze.Tuga i ljubav su sramne. Strah isto. Priznaje se samo pravedan bijes. Zato ima puno bijesa u nas, njih dvoje često odašilju uvrede jedno na drugo, jakim glasovima, neugodno je to slušati. Imam jedan papir na koji sam stanografski pohvatala moga oca monolog, prepun psovki i vrijeđanja, upućenih njoj – majci. Nije za čitat'.

On (gospodin Guido) meni kaže da je prozu teško napisati, za razliku od pjesme koju se kao piše kad se nema ideja za prozu... ja kontra – da je sasvim obratno – pjesma se dugo i mukotrpno rađa pa natenane teše... dok je proza iz rukava. Pa nešto kasnije, u svojoj sobi, kao uz inat, s prstima prema tastaturi, stadoh u pola pokreta - (moji su rukavi izgleda kratki... ljetno doba... majica bez rukava, točnije, bez leđa). Jer razmislih o temi – ako bih pisala prozu onda bih stvarno nešto... NEŠTO, ne pizdarijice! Točnije, ne blogerske pizdarijice (ovdje srknem gut bijelog... blog, to amatersko mjesto odakle potekoh... to je već definirana priča... možda do kraja ispričana... s likovima poput Lili i Jure, mene kao Sonje. Moj život danas više menjeviše nema nekih likova. Ili ako ima, to su sjene, nedefinirane spodobe. Uzmimo mene – kad se pogledam iz jednog ugla, lice mi je kvrgavo, iz drugog oblo. Kakav je to dakle lik, kakav profil?
Blog, to napol osramoćeno mjesto, trg mediokriteta, kurvanluka, usamljenih, samoprezentanata, samopotvrđivanja, pa i mog – pogle kak sam neobično drugačija od drugih! – to je bila faza... dok... sad sam izvan faza... (srknem gut bijelog – kako ukratko objasniti da sam se promijenila, osamila, možda i otupila, da ne igram više za raju)... a... i ako ću pisati, koji je uopće cilj toga? Uopće cilj je... ako ći ipak pisati, cilj je, jedino vrijedan, jedini dostojan zajebancije oko jebavanja s riječima - da se ogolim. To je moja hrana, moja potreba... moj art (akt) pošto izgleda da ja ne mogu nego baviti se sobom. One gole fotke, dakle, prije ili poslije izlaze iz privatne zbirke... samo još, izgleda, nisam spremna.

 

Ja zemaljska
Koja vladam praksom
I s mnogo dara
Skrbim se dobara
Ja sam laka
Ja sam prosta
Svatko mene lako saka

Ja lunarna
Obrnem sintaksom
Posegnem iz mraka
Brigu da razara
Tugu da se plamsa
Ljubomoru kamikazu
Što proždire razum

 

Uzećemo moj srednje prostran krevet
Njegovi tabani 49
Vise preko ruba

Ja nešto ne mogu spat
On hropće ko truba
K tome u usko me zgurne
Munem mu lakat
Pod rebro, plećku
Pa se obrne
I tako do pola tri

Malko nećkam
Nalegnem na njega:
- Ja ne mogu spat
Da mi malo ljubiš vrat?
Veli – hoće
(dobroćudan on je svat)
Prošlo malo
Postojano opet hropće

Uzećemo – on bi htio
Al mu sanak više mio
Ipak one četrs'devetke
Gurne ispod deke
Pa me mije
Po mojoj stopi

Ja se topim
Pa se smijem
Če'devetke
Rade još minutu-dvije

 

Muškarci casual
Po dvojica - trojica
Imaju golem zaokret glave
Prate brojnost ženskadi
Što se za satrdejivning
Uparadi
Extra
S ratnički bojicah

Gužvua
Crowd

Kume južual
Ekipno slave
Velevažne rojsne dane
Na nožicah štikli
U rukama čaše
Cigaretmuštikli
I pjevaju glasno, loud
Cvetinske, Dragojloviće
Push-up zašalovane
Pocupkuju, ciče
Pod je već zaliven pićem
Pa se grupiraju
Da se fotografiraju
S onim čašama
Tako crazy, šašave

Onda ja moram da odem - to go
One ugušiti mene sa smoke
Tko?
Kume.
Izgleda da...... gori Fiume

 

Moj amico, jaran
Veli da sam pjesnikinja kistom
To je skoro kao da sam Parun
Vesna
Ja sujetna
Vladam stihom
Lazurno, impasto

Moj lega, kamerad veli tiho
Ti pjesmuješ kistom
Ja sujetna
Kao da sam Vesna
Stihom vladam
Ja mlada
Šesna

U peknjici
Pored kase desno
Stoji škrabica za Eni
Detalji o njenoj mreni
Izvan moje su domene
Pa ne čitam
A zašto da čitam
Došla sam po hljeba
Ni ne gledam, ako ćemo pravo

Piljarica brzajući pita
Črni, beli
Integralno testo?
Odsutno naručim nešto
Kao da je važno i ko da ne znamo
Da uz crni dobiš gratis farbu
A sve kao – zdravo

Kad pogledam šta zapravo jedem
Majčica mi crnu vunu prede.... ali nije tema

Turam novčiće u škrabu
Zadnje što mi sada treba
Osjećat se krivom
Što pjesnički život
Kruh bez kore, lagodan
Neznaboški, poročan
Još k tome bez mrene
Čekaj malo
Nisam ja ta koja je djela
Nekom trnja nekom jagoda

Prvi red na pultu
U obrednom kultu
Duhovnoj ću obnovi
Dati do minutu
Pod nokat bi, veliš, stalo
Nisam dužna
Nisam tražila ako mi se dalo
Nisam dužna bit zahvalna
I sve tako pružam otpor
Pokajanju koje ide
Uhodanim slijedom

Uspostavljam vezu
S onu stranu peršonalni Jezuš
Ko da nije sujetnom svejedno
Što nisam od prošlog tjedna
Sjetila se da mu slavu nadnem
Jedem uslast suva hljeba
Dok se ne raspadne

Na dućanskom oltaru
Upražnjavam liturgiju
Na temelju para
Skupikesu staru
Neće rasrditi
Nadam se, manjak dara
Za ispravnu vjeru
(Ako ima boga, on će cijenit prosti humor)

Hvalatizamojudjecukojanisuništakriva
Hvalatizanjegaivezaniužitak
Hvala za umjetnost
Za slobodu
Citroena Xaru

A onaj, s početka, tumor
Jebiga,
Tvoja je domena....

Moje drago tijelo
Ogriženo vremenom
Moje kose
Duge nekad kose
Kunem se da bremenom
Što ne vidje da nisam kadra
Nisam htjela uprijet sebi
Da bih mogla opet, ne bi
Nisam svega upol svjesna
Moja mladenačka vrela
Tek sad vidim krta, pusta
Moje mi se tijelo jada
Kosom što je nekad gusta
Okopnjela tjemenom

Moje drago tijelo zrele žene
Oprosti neuku mene

 

Znaš ono kad sam bila
bahata
da ne rečem
zaboravila hvala
i baš vidim
undo neće
postidim
kratko
zataškam
začas

Brzopleta ili glupa
izlanula, nema nazad
stidim načas
nikom kazat
šutim kao zalivena

A premda sam fina djeva
isto izda zvuk iz crijeva
a on kao nije čuo
zvuk tijela
tabu tema

A znaš ono kad sam....

 

 

Kad sam bila barbara
pralo me, centrifugalo
beskompromisno prevrtanje intime
besramno seciranje istine
bečko šnicliranje nutrine
bez rime
bez zime
onako gola hodila seksi
bez da sam htjela slavu
bila sam big brader
slijetao me stoijedan kurviš
kao konjski puding muhe

Sad otkad sam fina ja
riječki stari grade
fiume cittavecchia
svoje rublje perem na ruke

Prebirem slova
usukanog grla
porad onog čega ni
onog koga ni
porad zašto nismo
i nepravde prije svih
a na kraju svi
zapisani smo za umrit

Zato što je tuga vrla
plemenitog kova
uzvrati mi miran stih
verse dvije, dvije, tri
a u meni laju psi

 



Ukratko, bura je derala... auto mi bijaše blizu, sreća... tik do onog dućana za životinje... iza 9 navečer ubundana do očiju nađem cedulju... o mačci... da je ispod haube... računam, to je moglo biti ostavljeno popodne, zapodne, uvečer kad se dućan zatvara, ima tome dva sata... poleđina cedulje nekakav je dućanski tefter... par puta zasvakislučaj drmnem o haubu, naćulim, ništa... pa oprezno, upalim motor, ćulim, ništa, ma nema mačke više tu, razgalim... isparkiram, krenem lagano nizbrdo, prva, klizi... da ću drugu, neće, zapne... osjetim pod rukom, ubožjumater, beštija je unutra, nelegla na polugu, čujem gdje se miče... štaćusad... pedeset metara niže na leru, na autobusnom proširenju, uz četri mužgavca stanem... ugasim. Otvorim, nek izađe. Gledam u onaj strojni sklop, ne vidim ništa, nikog.. te mic, te mac, šic! Pa šakom. Ništa. Ona bura otkida tkivo načisto, ali mogu da izdržim. Mačka je svejednako unutra iako ja je ne vidim... cestom prolaze vozila... neosjetljiva na moju dramu

Ovako je - moram kući... nekako... noć je i hladno... a voziti s mačkom u motoru nije baš... može mi razjebat mašinu... plus sprženi ostaci, to mi je drugo po redu na pameti, tko će to ukloniti, nemam ja dežurno muško za mljeveno meso... a što je životinjica, ono, kako da kažem, ne volim mačke... pogotovo ne na ovu buru... a ionako nisam suosjećajna i inače... mislim svaka čast mačkama... ipak, ovo je moje vozilo, privatno.

Kombinujem - nije li ona frikuša Sajka tajnica Udruge Mrnjaos... manemojtemireći - promiče prava mačaka... a moje pravo da idem kući? Ali! Kako mi je upičk...! kako mi mozak spor! Kata! Moja prija, drugo koljeno... malo je reći - la kraljica del mačaka... nazovem... ta stvar je, piši, riješena... Kata živi iza ugla... evo je u sedam minutra ubundane s mačjom hranom u džepu. Kao da me sunce obasjalo. Sad će Kata preuzeti stvar, ja mogu da budem inferiorna... mic, mac, zasvijetli vamo, tamo i ugleda ona beštiju, kako je ne vidiš? Vidi joj glavu, vidi rep... pa gurni, povuci, nalegla Kata na onu mašinu, ne brine što je skroz crno, uljavo... nek ja samo držim svjetlo... Kati kao da nije zima... prionula... plus, gura ruku beštiji, pa je hvata, mazi, ne boji se... meni utrnulo tkivo od zime... mačka se ukipila, ne surađuje...



Vidim ja, vrijeme mili, ovo ne vodi bogznačemu... Kata ne može doprijeti do životinje, sila je to tehnike... kombiniram, smrznuta - ako uzmem taksi, šta s autom, odnijet će ga pauk ujutro... na autobusnoj.... ali! Kata da će pozvat svog prijatelja Damira, živi iza ugla... on će zacijelo naći neko rješenje... nikad ja nisam, majkemimile čula da Kata, moje drugo koljeno, poznaje ikakvog Damira, i još iza ugla... a kamoli ovog, obučenog za spašavanje...

Za oko 7 minuta dođe mlad pristao momak, oko 40, a vedar, zasmijan, nosi baterijsku lampicu i tko zna kakvu dodatnu opremu po džepovima... to je onaj tip mužjaka koji će preuzet stvar... što je odlično... lakše se smrzavam s rukama u džepovima... neka Kata gura, on da će vući mačku za rep, pa će je podići kraz splet onih motorskih dijelova... i pritom šali se optimistično sveudilj, obraća mačci direktnim govorom, per tu... i još k tome - remen ti je pri kraju - koji remen? - alternatora... ali dizanje mačke nikako ne uspijeva, ona se pandžicama zarila u neku usputnu cijev... mučenje načisto... ja se smrzavam, ovo dvoje rade... Damir zaključi - mačka ne želi van!

- Treba mi neka široka traka da joj je svežem oko trbuha pa ću je podići... ček, evo otrčim u svoj office, nema 20 metara, nađem onu zelenu čoju, odrežem pedalj široku traku... i u zahod samo da se na trenutak olakšam, ruke skoro ne osjećam... vratim se s trakom i Damir prione na završni obračun, obmota nekako, sveže, povuče i drž drž nedaj nedaj, izgleda da ide ovaj put... pojavi se prvo rep, pa leđa, pa prednje noge što se zapinju o plastiku (sjebat će mi dijelove, majkumumačju) pa glava - oooogroman mačak! Kata od veselja promijenjenim glasom krene mačku tumačiti da je sladak i dobar i nek se ne boji... spustiše ga, odvežu, mačak u jednom skoku bjež, što ga noge nose, u park... Kata za njim...

Od olakšanja ne osjećam više buru... gledam onog pristalog momka Damira - Hvala! Hvala!... brate, znam da je kasno ali idemo li na piće? Računam, vjerojatno će odbiti, i želim da odbije jer ne mogu više... a ako i ne, pristao je momak, snaći ću se i gdje li ga je Kata dosad držala... - Ma ne, drugi put... (više ga nikad nisam vidjela i sve mislim da ga je Kata izmislila za tu priliku)... remen alternatora puk'o mi je oko dva mjeseca kasnije... Kate se ponekad sjetim... mačke nikad, majkemi...

 

Da je meni
dokučiti
moje mijene

Da je meni
prozrijet vrijeme
na kojem ću sutra
biti mjestu

Hirovita rijeka
krivudavog tijeka
utrla mi cestu